Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo koje je trajalo od 30.6. do 6.7. po mnogočemu je ove godine bilo nešto drugačije od dosadašnjih. Ono što ga je izdvajalo od dosadašnjih bilo je i samo mjesto zbivanja. Naime, IRO (Internationale Rettungshunde Organisation) je za Svjetsko 2008. izabralo Hrvatsku. Organizator je bio HUOPP (Hvatska udruga za obuku potražnih pasa), a cijelo sve se dešavalo na tlu prelijepog Grada Samobora (NK Samobor - poslušnost i prepreke), plešivičkih obronaka (traženje u prirodi i ruševinama) i nasipu na izlazu iz Zagreba (trag) pored Jankomira.

Našu zemlju i Hrvatski kinološki savez predstavljali smo Gunna i ja i Ana Viller s Monom i to u kategoriji traženja u prirodi.

Traženje je sudio Ruud Haak (NL), a pomoćni sudac bila je Katja Skulj (SLO).

Poslušnost je sudio Pavel Śabacky(CZ), a pomoćni sudac na poslušnosti bio je Alois Russegger (A).

Japanski sudac Kazuhiro Sawada te pomoćni sudac Alfons Fieseler (D) bili su na preprekama.

Organizator i svi pomagači napravili su zaista svojski posao. Satnica je poštivana u detalje i sve je doslovno bilo u sekundu što svakom natjecatelju puno znači jer smanjuje neizvjesnost čekanja te omogućuje dobro tempiranje pripreme psa za svaku disciplinu. Vezano uz savršenu točnost, ne mogu, a da mi osmijeh ne izmami prisjećanje na japanskog suca na preprekama koji je, ukoliko je neki kandidat došao minutu ili pola minute ranije, čekao sa štopericom kako bi sve počelo točno na sekundu :-)

Prepreke su bile dobre, teren stadiona fantastično pripremljen, otvaranje i zatvaranje priredbe imalo je zaista dignitet i status jednog tako velikog eventa kao što je Svjetsko prvenstvo.

Tereni za traženje bili su također izvrsno pripremljeni. Na terenu za traženje u prirodi, gledatelji su mogli promatrati traženje natjecatelja na jednom manjem platou označenom trakama malo prije starta s desne strane odakle se imalo dobar pogled na većinu terena. Nije se, dakle, moglo hodati za natjecateljima no kad se uzme konfiguracija terena koji je išao u L (pas može povući i miris publike) i gustoća grmlja, ovo je zaista bilo izvrsno rješenje i za gledatelje ali i za natjecatelje.

Broj koji sam izvukla bio je relativno nezahvalan jer je bio među prvima: broj 8. No, što je tu je. Anin broj bio je nešto bolji: 16.

Na Svjetskom prvenstvu uvijek se radi tako da se ima po jedna disciplina po danu kako bi svi natjecatelji imali otprilike jednake uvjete. Najnezgodnije je onim prvima jer oni predstavljaju onu kritičnu masu nakon koje je sve nekako lakše: teren traženja je nešto poznatiji, a i sama šuma je ugaženija i ima više tragova, znaju se bolje kriteriji sudaca itd.

Čula sam od drugih da je šuma teška no nisam to uzimala pretjerano k srcu jer se znalo i prije dešavati da kažu slično pa na kraju ispadne da i nije tako strašna. No, ovaj je put ipak bilo drugačije... Kao da smo znali, i Ana i ja smo ove godine odlučile puno više pažnje pokloniti fizičkoj kondiciji pasa te smo mjesecima unaprijed radili na tome. Srećom... jer, malo je reći da je šuma bila teška. Mislim da je ovo bila najteža šuma u kojoj smo ikad izašli na neko natjecanje. Da ne bude zabune, u nekim smo akcijama bili na terenima i težim od ovog, na ponekom treningu također, no natjecanje ovoga tipa tj. vremenski limit (3 markiranata u 20 minuta) zahtjeva rad psa u najvećoj mogućoj brzini, pas jednostavno radi sa 100 % svoje snage. Kad pribrojim konstantan lavež kojim pas označava markiranta do dolaska vodiča, sve pobrojeno izuzetno iscrpljuje psa. Gunnin tip laveža je dubok i grleni i kao takav oduzima znatno energije te uvijek moram računati na to kad je pripremam za neko natjecanje. Ona jednostavno gubi dosta energije takvim tipom laveža jer joj je potrebno više daha. Neki drugi psi koji laju više gornjim dijelom grla, gube puno manje energije te su u stanju izdržati lavež u puno duljem vremenskom periodu, bez obzira jesu li umorni ili ne. Naravno da i jednom i drugom tipu lajanje ipak lakše pada ako su u dobroj fizičkoj kondiciji.

Tako mi je, uzimajući u obzir sve navedeno, već prvi pogled na šumu dao do znanja da će ovo natjecanje proći samo oni psi koji imaju izvrsnu fizičku kondiciju.

Tražilo se po središnjem putu duljine 300 metara šaljući psa lijevo i desno 50 metara na svaku stranu. Negdje na 130 metara, put je zavijao udesno pod pravim kutem te dalje do kraja išao ravno:

Problem tako nije toliko predstavljala desna strana jer se pas, ako ne bi nekog odmah pronašao na tom mjestu, eventualno mogao vratiti ako bi ga dobio u nos (nije dopušteno vodičevo slanje psa unatrag). Problem je bila lijeva strana. Negdje prije zavoja, s te je strane započinjala izuzetno jaka strmina pod jakim nagibom. Na nekim mjestima markiranti su doslovno morali paziti da ne otkližu prema dolje. Situaciju nije olakšavala niti bujna vegetacija. Upravo izrasle trave mjestimično prošarane trnjem na mnogim su mjestima sprječavale psa da prođe i da svu inteligenciju i snagu iskoristi kako bi pronašao markiranta i došao do njega. Desna strana išla je blago nadolje no tamo su pak vrlo visoke trave ispod kojih se nisu vidjele rupe otežavale pristup i ljudima i psima.

Odmah je bilo jasno da će najveći problem biti prva dva markiranta tj. da će se vrijeme morati vrlo mudro rasporediti kako bi se uopće došlo do kraja terena. Naime, vrijeme se broji od početka puštanja psa u traženje do trenutka pronalaska zadnjeg markiranta te se niti u jednom trenutku vrijeme ne zaustavlja. Pri svakom pronalasku, vodič mora otrčati do markiranta po psa i vratiti se na točku s koje je prijavio pronalazak te s te točke pustiti psa opet u traženje. Vrijeme se zaustavlja kad prijavi treći pronalazak je sam dolazak do tog trećeg markiranta ipak ležerniji. To znači da prilikom pronalaska prva dva markiranta vodič mora trčati svom snagom do njega i od njega kako bi ostalo dovoljno vremena za zadnjeg. Na terenu gdje postoji takva strmina i gdje pored strmine postoje lijane i gusto grmlje na tlu, a teren cijelo vrijeme klizi ispod nogu, nije potrebno puno mašte da se zamisli kako je svaki vodič, čiji je pas nekog pronašao, trčeći zapravo vodio "borbu za vlastiti opstanak". O težini terena svakako govori i činjenica da niti jedan natjecatelj nije završio traženje ispod 20 minuta.

Niti jedan pas koji nije bio u dobroj fizičkoj kondiciji nije pronašao sve markirante...

Gunna i ja tražile smo prvi dan (četvrtak) i to u 11 sati osmi po redu. Do 11 sati nitko od natjecatelja nije prošao traženje što je rezultiralo i većim pritiskom.

Gunna je radila izuzetno brzo pokazujući svoju usmjerljivost, izvrsnu motivaciju i punu brzinu. Njena samostalnost (ponekad prevelika jer zna otići i predaleko) i želja da samoinicijativno ode daleko u dubinu terena ovdje su se pokazali kao esencijalni. Prvi markirant nalazio se negdje na 50.om metru s desne strane. Vodeći je, zadržala sam se dosta na samom početku i tu sigurno izgubila par bodova. No, posljedica je to starih grešaka gdje sam gotovo sve ispite i natjecanja koje sam u prošlosti pala, pala iz razloga što sam prepovršno pretražila početke terena. Neko vrijeme o tome sma slabo vodila računa, a kako se takve greške skupo plaćaju, naučila sam lekciju.

Par minuta nakon puštanja, Gunna je označila i drugog markiranta koji je bio na strmini s lijeve strane na samom bočnom rubu. Prije puštanja na trećeg markiranta, Gunna je bila izuzetno umorna, što od dugih prethodnih lajanja, što od trčanja uzbrdo-nizbrdo.

Momenti poput ovog kad je i opet pojurila poput rakete uzbrdo, usprskos klecavim nogama, momenti su koje najviše pamtimo kad radimo sa svojim psima i koji su nam najveća nagrada za sve. Ja bih je, s obzirom na tešku konfiguraciju terenu, zaista razumjela da nije htjela potrčati. No, Gunna je, unatoč umoru opet jurnula ususret uzbrdici i zapletenom granju i ja sam joj mogla samo biti beskrajno zahvalna. U zadnjim sekundama, ugledala sam je gore s lijeve strane pored srušenog panja i njen rep kako maše. Iza panja samo se čulo Gunnino soptanje i pokušaj da uhvati malo zraka. Bilo mi je jasno da je našla zadnjeg markiranta no da od iscrpljenosti ne može prolajati. Kako je premalo vremena ostalo da dalje čekam njen oporavak, prijavila sam sucu da je Gunna sigurno pronašla no zbog umora ne može doći do daha i prolajati. Dolaskom do Gunne, vidjela sam da sam imala pravo i traženje je uspješno okončano. Pravila nalažu da vodič može prijaviti pronalazak markiranta i drugim načinom od najavljenog (lajanje u ovom slučaju) no u tom slučaju dobiva manje bodova. Sudac je bio vrlo zadovoljan njenim traženjem i pohvalio ju je te joj dodijelio 177/200 bodova. Koliko je bila umorna, Gunna je pokazala kad smo se spustili od 3. markiranta na put: noge su joj zaklecale i samo se srušila u ležeći položaj. Vrućina oko podneva i strmina dali su svoje. A ja sam s Gašenkom bila zadovoljna jer se pokazala kao zaista dobar pas te sam bil vrlo ponosna na nju.

Inače, kad bih ocjenjivala njenu fizičku kondiciju u tom trenutku, na ljestvici od 1 do 10, dala bih joj visoku 8. Onih dva je malo falilo za lajanje na zadnjeg markiranta no zaista, ne bih mogla niti zamisliti kako bi to izgledalo da ju nisam istrčavala. Vjerojatno je u rastrčavanju do čiste "desetke" falilo šprintova uzbrdo. Takvog je mišljenja i klupski kolega Tomislav Glavina koji je dobrim savjetima i seminarom potpomogao naše fizičke pripreme (Hvala Tomi :-))

Sljedeći dan, sudac na poslušnosti je bitno postrožio kriterije i sudio osjetno strože nego dan prije. Svim kandidatima pucalo se na istoj vježbi, na najosjetljivijem mjestu: vježbi "stoj u hodu s opozivom" i to u trenutku kad se pas zaustavio i vodič otišao par metara naprijed. Ovdje smo dobili ne predobrih 36/50 bodova: u vježbi stoj, Gunna se nakon pucnja sjela, u aportu je došla nakoso i par puta zavijugala ukoso pri hodanju uz nogu, puzanje nije bilo najbolje i to je to: strogim suđenjem bodovi su samo odlazili.

Dan kasnije, na preprekama, situacija je bila znatno bolja: 48/50 bodova. Dio bodova otišao je mojom greškom: po ne znam koji put sam zaboravila da u vježbi nošenja i predaje psa, pas direktno dolazi u osnovni položal (Gunnu sam pozvala ispred sebe i tek onda u osnovni položaj). No, sveukupnih 261 bod značilo je prolaz i kvalifikaciju!

Ana s Monom je također bila više nego uspješna. U traženju je Mona pokazala sve svoje kvalitete i bila izvrsna. Na zadnjem markirantu imala je istu situaciju kao i Gunna: od umora nije mogla lajati. Na svu sreću, ostalo je još oko pola minute koliko su Ana i sudac stajali i čekali da prolaje te se Mona uspjela malo odmoriti za to vrijeme i potvrditi pronalazak lavežom (191/200 bod). Poslušnost je bila ocjenjena s 43/50 bodova, a prepreke s 48/50.

Krajnji rezultat je bio nesvakidašnji na Svjetskom: samo se 5 pasa od prijavljenih 45 u disciplini traženja u prirodi, kvalificiralo na Svjetskom i samo je 5 pasa prošlo traženje! Osobno vjerujem kako je bilo još dosta dobrih pasa koji bi zasigurno prošli, no ovdje je presudila i fizička spremnost psa. Na ravnom terenu vjerojatno bi puno više pasa prošlo jer bi psa u kraćem radu pri trku na ravnom terenu izvukla dobra motivacija tj. želja za radom. No ovdje, gdje su se psi i vodiči doslovno rušili od umora, osim dobre kvalitete pasa, presudila je i fizička pripremljenost.

A mi smo ponovno zablistali na tronu jer Ana i Mona su osvojile 2. mjesto i ponovno kao i prošle godine postale viceprvaci! Gunna i ja također izvrsno 5. mjesto! Ovim smo rezultatima imali 100% uspješnost ove godine i dokazali da imamo pse u samom svjetskom vrhu.

Bilo je lijepo gledati pobjedničko postolje: Romana Starmana s Kanom na prvom mjestu, Anu s Monom na drugom i Uršku Novel s Cubom na trećem.

A sve je dodatno začinila i nova boja kose našeg slovenskog kolege Vlade Gerbeca, pripremljena samo za ovu priliku :-)

Veliko hvala svim klupskim kolegama i prijateljima na podršci :-)

Svima koji su prošli kvalifikacije na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu od srca čestitam, a onima koji su imali manje sreće, želim veću na idućem Svjetskom prvenstvu 2009. u Rumunjskoj!